Provela sam istraživanje među djecom koja dolaze u likovnu radionicu i došla do zapanjujuće spoznaje da  djeca više ne vole likovni u školi! U naše vrijeme to je bio predmet odmora, relaksacije, igre i zabave. Ali nešto se očito promijenilo!

Moje istraživanje obuhvatilo je oko 50- 60 djece s kojima sam u kontaktu zadnjih godinu dana.

U nižim razredima likovni predaju učitelji. Često nedovoljno educirani, često s lošim osobnim likovnim obrazovanjem i ukusom. Često osobe nesklone kreativnom radu. Ali kad u petom razredu likovni preuzme stručnjak – profesor likovne kulture, taj predmet postaje zahtjevan, nezanimljiv, suhoparan, krut, strog pa i rigidan. Često profesor striktno definira likovni zadatak do te mjere da se očekuje točno određeni postupak, s točno određenom tehnikom, točno oređenim likovnim sredstvima da se postigne točno određeni očekivani rezultat. Prostor slobode spontanog izražavanja je minimaliziran. Djeca koja su u ranijoj dobi navikla na spontanost sad se moraju prilagoditi na nove zahtjeve školskog predmeta i potisnuti svoju ekspresiju u korist ispunjenja očekivanih programa. Zadatak često bude nerazumljiv, nekomunikativan, hermetičan i djeca ne razumiju što se od njih očekuje ili pogrešno razumiju. Pa se gube u realizaciji. Svakako gube i motivaciju. Rezultat ne bude zadovoljavajući.

Moja kćer je jako nadarena i prava slikarska duša koja od malih nogu suvereno barata svim likovnim tehnikama koje su joj dostupne. Njena likovna mapa koju bi donijela kući na kraju školske godine bila je neočekivano slaba, skučena, siromašna i nekako prenapregnuta, kruta u odnosu na ono kako  ona uobičajeno sponatano i slobodno radi. Kad vidim one male formate, crteže bez duše, slike s  ograničenim koloritom, izblijedjele kontraste, isforsirane kompozicije, bude mi žao. Obavezni školski program nju programira na nivo rada koji je ona pretekla prije par godina i koči je i vraća u likovnom razvoju. I oduzima joj slobodu i sponatno stvaranje. Čemu to?

Apeliram na profesore u školama da ne shvate jako ozbiljno školski program koji je očito negdje sasvim pogrešno nasađen i puste se iznenaditi koliko bogatstvo djeca sponatno izraze ako im damo da stvaraju u slobodi.

Rad s djecom bazira se na igri, likovnoj igri. Ipak ne volim kad roditelji radionicu nazivaju igraonicom. Fokus je ipak na koncentriranom likovnom izražavanju. U radionicu ne primamo djecu ispod pet godina. Ponekad roditelji nazovu da upišu mlađe dijete, od dvije, tri godine. To je apsurdno, međutim danas se jako favorizira rano uključivanje djece u organizirane aktivnosti. Dobnu granicu nije lako odrediti i ona jest individualna ali čak i poneko dijete od 6 godina nije spremno za organizirani rad u grupi. Nije dobro forsirati rano uključivanje. Roditelji ponekad smatraju da će dijete biti u velikom zaostatku ako nije uključeno u aktivnosti i suprotno računaju na veliku „dobit“ za dijete ukoliko čim ranije krene s učenjem (instrumenta, sporta, likovne aktivnosti). Ne podržavam to. Mislim da je period neorganizirane igre također kvalitetno vrijeme u kojem dijete spontano razvija svoje sposobnosti a rana socijalizacija precijenjena. Prearano uključivanje djeteta u aktivnost može biti izvor frustracije za dijete, roditelja i pedagoga i klica neuroza koje će kasnije pratiti dijete u toku odrastanja.

Učenje ne mora biti nužno mukotrpno da bi bilo kvalitetno. Uvriježeno je mišljenje da se do pravih rezultata dolazi teškim radom uz veliko odricanje. Likovna umjetnost je jedno od rijetkih područja gdje ovo ne važi. Dok je za npr. učenje instrumenta ili sport potreban određeni trening i dril koji ima neugodnih momenata samoodricanja i fizičke boli, u likovnim aktivnostima toga nema. Sve likovne tehnike, pa  čak i one grube – klesanje, drvorezbarenje stvaraju veliku ugodu zbog brzih rezultata i fizički nisu preteške. Iz razloga što nema neugode i mukotrpnog rada ponekad se pogrešno smatra da se radi o zabavi a likovnom se radu zbog toga oduzima vrijednost. Npr. poneki roditelj ispiše dijete s likovne radionice zbog toga da bi se posvetilo sportu u ozbiljnom režimu svakodnevnih treninga. Jer je likovni samo zabava. A sport donosi dobit za tijelo, zdravlje, buduću karijeru  itd. Uvijek mi zbog toga bude žao jer ponekad se ne uvažava dobit koju osoba stječe kreativnim radom a ona je duhovne prirode.