Davno sam naučila lončariti. Moj učitelj bio je profesionalni lončar, divan čovjek, keramičar i kipar Zoran Rakić. I jako dobar prijatelj. Jer – lončarenje zbližava ljude. On više nije živ. Praznina koju je donijela njegova nagla smrt dugo se osjetila u krugu ljudi koji se bave ovim poslom, ali još više među prijateljima. Moje učenje trajalo je dugo. Tri puta tjedno i tako nekoliko mjeseci. Uskoro kupila sam kolo i zahvaljujući vlastitoj praksi izvježbala ono što sam naučila od Zorana. Uskoro počela sam raditi tečajeve. Ispočetka ne tako uspješne. Kroz neko vrijeme vještinu lončarenja izracionalizirala sam u vrlo brz i uspješan tečaj. Vjerojatno zato što sam ja profesor sa  znanjem metodike podučavanja, tehniku lončarenja svela sam na niz konkretnih koraka koje polaznicima prenosim bez velike filozofije i ulaženja u širinu. Stoga, kroz ovaj tečaj polaznik nauči dizati jednostavne predmete za prosječno tri sata individualne poduke. Nakon toga nije mu potreban neprestani nadzor mentora nego se samostalno upušta u lončarsku praksu. Još pet sati samostalnog rada uz povremene konzultacije s mentorom i imamo solidnu lončarsku vještinu. To se može odraditi u kratkom vremenu, npr. svaki dan ili kroz više tjedana. Uglavnom, uči se vrlo brzo a vještina se svakim satom nadograđuje. O polazniku ovisi koliko duboko želi zaći u ovu disciplinu. Mnogi naši polaznici otvorili su vlastite keramičarske radionice i aktivno lončare. Ali koliko znam, nitko ne radi poduku osim mene, jer poduka osim tehnike lončarenja zahtijeva i tehniku podučavanja, a to se već puno teže i sporije uči.

Author Dijana Lukić

More posts by Dijana Lukić

Leave a Reply